Neodoljiva privlačnost povijesne fikcije
Dobra povijesna priča ima neku svoju neodoljivu privlačnost. Slušamo je otvorenih usta dok ukočeno zurimo u pripovjedača, a čitamo stiskajući zube dok vrhovima prstiju nesvjesnim pokretom polako podižemo rub sljedeće stranice.
Knjiga koju upravo držite u ruci ima baš takvu priču. I uživat ćete u svakom njezinom retku. Brzo ćete se povezati s mladim parom iz tada sasvim novog grada Karlovca, razdvojenim nesretnim stjecajem okolnosti i uživjeti u napore ne samo njih samih, već i njihovih bližnjih, pa čak i potpuno nepoznatih, da izdrže u životnoj utrci s vremenom ususret onom danu u kojemu će se okolnosti promijeniti nabolje.
Upravo je očaravajuće kako ovo djelo – prvijenac autora Davora Pleskine – odiše zrelošću, vrhunskom naracijom i ljepotom izraza. Ima u tome i onoga što baštinimo još iz doba Augusta Šenoe i Josipa Eugena Tomića, što smo kao djeca čitali prvo za školsku lektiru, a potom za vlastiti užitak u prekrasnoj hrvatskoj riječi. Nema u tom neoromantičarskom pristupu ničega lošeg. Upravo suprotno. Autor je time istodobno pokazao ne samo vlastiti književni izraz već i svoju načitanost, pri čemu je bez imalo skrivanja odao poštovanje svojim uzorima i velikim prethodnicima.
Kao i svakoj drugoj povijesno dobro utemeljenoj priči, i ovoj je prethodilo temeljito proučavanje povijesti, što najviše upada u oči uporabom izraza iz onog doba. Tako ćete pročitati da se voštanicama noću osvjetljavaju izbe i konaci, jede sudžuk, trguje na pazaru, kako jedni vojnici nose helebarde, a drugi jatagane i kilije, putnici se sklanjaju po čardacima ili okupljaju oko krijesova po taborima, gdje s akindžijama, spahijama i janjičarima uz čadore u kazanu čorbu kuhaju…
Prepuštam vas sada Davoru Pleskini i njegovoj prekrasnoj priči.
Tomislav Beronić, urednik